Korčulanski kanal ima dvadesetak otočića koje zovemo škoji, al samo je jedan Otok s velikim O, dostojnog po dimenzijama nazivati ga otok. To je otok Badija ili Abbadija (tj.opatija ).
U prošlosti ovaj Otok nosi naziv otok sv. Petra. Danas me tata iskrcao sa svojim bajbotom “Bili cvitak” (koji je zapravo sive boje, lifeboat sa M/B Perast) na Otok. Ovih dana vladaju velike oseke tako da na Škrapanje potrošim pola sata i ručak je uparan (lumpari i grci). Sva sretna idem do samostana a jeleni lopatari me sa zanimanjem prate, kao psi. Iz kese u kojoj su lumpari cidi more po mojoj tenisici dok mi jelen pokušava pojest mobitel iz ruku. Namirila sam te ‘divlje’ beštije s jabukama, al pratnja je bila do samog ulaza u samostan.
Ima jedan fantastičan zapis iz 1398.g. koji govori da na Otok ne smije stupiti ženska noga pod prijetnjom globe, dok traju poljoprivredni poslovi. Ženama se tada jedino dopuštao pristup u doba oprosta. Gvardijan samostana me ljubazno pozdravlja, njemu je sempre korona te se raduje svakom novom licu i čakuli, govori mi na kraju “znaš i sama di su vrata”.
Mir i tišina ispred ogromnog kamenog kompleksa crkve i samostanskih odaja. 26 grobova tiho priča kamenu priču natpisa, grbova i brojeva izlizanih zubom vremena a najstariji datira iz 1402.g. Tu se odmaraju klesari, graditelji i fratarska braća. Na pročelju crkve Gospe od Milosti sjaji rozeta a ispod nje ranorenesansni portal u maniri Juraja Dalmatinca.
Moj najdraži dio nije crkva već klaustar, a Jackson ga opisuje kao “dragulj dalmatinske arhitekture”. 1477.g. je završen diči se svojim elegantnim stupovima gotičke trifore, a dvije monofore me pozivaju u centar klaustra. Četri lava vodorige, brižno bljuju vodu nakon svake kiše u veliku gustirnu.
Zelenilo u pitarima, dva pucala i najzanimljivije kamenica u kojoj je rupa vodi (već upotrijebljenu) vodu ponovo u gustirnu. Važnost čuvanja svake kapi vode ovdje dolazi do svog maksimuma. “Svaka kapja mokri” rekli bi naši stari. Vilinsku tišinu prekida zvonjava sa zvonika.
Akustika se budi, grmi u zidovima, zvono tuče podne. Prilikom turskih napada 1571.g. Uluz Alija pali samostan i uzima zvona. Da to je razlog skromnog inventara same crkve. Pod gotičkim svodom smjestio se glavni oltar s baroknom kompozicijom.
Foto: Miljenko Marukić
Kipovi četiri evanđelista drže zemaljsku kuglu na kojoj je Krist, a na krajevima oltara su kipovi sv. Frane i svete Klare. Izrađen je po nacrtu arhitekta Andrije Tiralija, a po idejnoj zamisli pjesnika Augustina Draginića iz Blata, povodeći se za oblicima glavnog oltara u crkvi S. Giorgio Maggiore u Venciji. – (navodi M. Gjivoje).
Stara korska sjedala su obnovljena i sada su na turneji a čudotvorni križ koji je visio u najvećoj apsidi kapele sv. Križa sada je u Orebiću. Crkva je puna propuha, duhova i škripi. Nekakva voda kapa iza mene, rusak promočio od kese s lumparima (kesu nisam smjela ostaviti vanka samostana radi rogate vojske obožavatelja koji bi i lumpare izili).
Morem natopljene tenisice škripe po kamenim pločama, a more me vraća na ‘brod’.
Crtež broda
Ispunjavajući pravokutni format kamenog bloka u samostanu, smjestio se crtež broda koji je ugreban u kamenu površinu. A zatim obojan crvenom oker bojom. Crtež je vidljiv jedino pokornom čovjeku. Tragovi krme broda se jedva nadziru, ravne linije prate liniju elegantnog jedrenjaka s kosnikom, te vidljivim jednim jarbolom i sartigama. Pravokutni otvori na trupu, iznad polukružni oblici odaju nekakvu robu ili topovske kugle, nadziru se nekakva vesla ili konopi. Slične jedrenjake su crtali na slikama glasovite Bitke kod Lepanta 1571.g.
A dva mjeseca prije Korčula je izdržala opsadu otomanskog štraločine Uluz Alija. Uz pomoć; Ikone Gospe od Otoka (Badije), pameću arhiđakona Antuna Rozanovića, Burom te ženama i djecom obučenih u mušku robu Korčula je odbila napad prije 450 godina. Možda je ovaj crtež broda zavjetna molba Gospi, neka čuva pomorce na putovanju, (jer se u samostanu čuva srebrna zavjetna pločica s ugraviranim jedrenjakom).Pokraj ovog elegantnog crteža je još jedan crtež broda sasvim drugačijeg tipa. Manji jedrenjak sa zaobljenom provom i krmom, s jednim jarbolom i velikim napuhanim jedrom. Možda su krenuli prema Konstantinopolu, Buenos Aires-u ili Dubrovniku iskrcati vrijedni kamen sa Vrnika. Neka im je mirno more.
Izlazim iz samostana, gvardijan mi govori kako su se upravo tri mlada fratra uputila razgledati crkvicu sv. Katarine.
Na jednom vrhu Badije je skromna crkvica iz 14. stoljeća koja vapi za obnovom. Na drugom vrhu koji nosi naziv San Diego nalazi se mala izba u kojoj su boravili pustinjaci. Do te male potleušice vodi križni put, svaka postaja ima drugačiji prikaz na mozaiku.
Flora i fauna Otoka zaslužuje zasebnu priču, nastavak u sljedećem Škrapanju…
Tekst i foto: Sunčana Žaknić