U zimskom oraru Vrničani napuštaju otočić Vrnik. Među ostalim radovima moraju se izvući barke na škoj, naravno do sljedećeg ljeta. Dok Fabrisovi – otac, sin, unuk potežu, hooruk, dotle domaćica sprema ukusni talijanski, narodni kolač -ćambelu, koji se servira, po vrničkim diritima, nakon kakva obavljena posla. I dok se barka izvlači, na kamenoj klupici domaćica servira čaše i reže friško pečen kolač.
Poslije će se, uz fetu ćambele i bićerin, ispričati koja škojarska zanimljivost. Na primjer, da je “mali fratar” Vjekoslav Bonafačić bio posljednji fratar, franjevac koji je nedjeljom dolazio barkom na Škoj služiti Vrničanima svetu misu sve do 1950. god. kada je ondašnji režim protjerao franjevce s Badije. Ill, kako su nekada na škoju kamenara bile tri betule, gostionice u kojima se poslije posla u kavama gostilo, feštižalo. Na škoju je tada živjelo 50-tak škojara. Sad je ostala samo jedna vrnička obitelj.
Tekst i snimka: Ž. Petković ”
Novinski članak kojemu nisam uspila ući u trag koja je godina ali cirka 94′, kad sam s nonotom i nonom bila na Škoju i pomagala ‘domaćici’ noni Leli Fabris napraviti ćambelu i pomoći u servisiranju na škojarskoj trpezi, debele, staklene čaše zapremnine dec i po nisu pukle ni kad mi je jedna ispala iz ruke po podu. Nona je za taj dan obukla svečanu veštu i svečanu traveršu jer dolazi novinar koji će napisati prilog o izvlačenju nonotove barke. U novinskom članku se spominju otac (Toni Fabris), sin (Robert Fabris) a unuk je zapravo unučica, ja, (Sunčana Fabris) tad sam imala kratku kosu.
Na vižiju od Vodokršća, 2024.
Sunčana Fabris Žaknic (sad imam dugu kosu)
