Zanimili petrali na Škoju, omamljeni tišinom i stoljetnim snom.
A kamen je prominio boju.
Bijaše nekad kruh, život i dom precima našim i ocu mom.
Kamenom ovim građene su palače svjetske i dvori bijeli, žene bijele, ptice bijele…
Naši stari tako vele s ponosom.
Sad zarasli su puti, na petral polegla gora, utroba brda miruje, šuti.
Samo cvrčci svoju pismu poju uvik istu, starim trudbenicima, kojih više nima, jer petralezi, kamenari i meštri stari pošli su na daleka mora i ostali priko oceana.
„Vratit će se jednog dana, Vratit će se jednog dana…“, pivao je Škoj, Brbovica i Vaja.
Većina njih se nikad vratili nisu „Snovi bole kad se ruše!“ šaptala je stara mati
„Valja im Svetu misu dati za smiraj duše“ !!
Danas se pitam, dal´ pomena ima, dal itko pamti svu hrabrost, svu ljubav i svu muku klesarskog života, težačkog života što ga stuče vrime, svo teško brime, znoj, rane i žuljeve muških ruku??
Respekt! U hitnji i traženju i nadanju život brzo mine, osjećaj ostabe, zaborav sve guta.
Još kamene palače gordo stoje, stoljeća broje, i pričaju priče svoje nama strane i daleke.
Moja misao ponekad odluta na ona mista di petrali su bili, u goru, u cvrčaka pismu jednoličnu, koja se jedina prominila nije.
Tonem u one spore, spore dane, izblidile, istrošene, izbrisane.
Pa uzaludno tražim ono čega nima, fatta morgana pogled mi zamagli, a sunce mi se vrilo podrugljivo smije.
Da mi je samo znati sve detalje starih priča iz ovih petrala, u štivo bih kamen omotala,
pisala bih ne bih stala, kad bih samo mogla, kad bih samo znala.
Ksenija Duhović
Foto: Sunčana Žaknić
