San utihlih kava

Časopis More, listopad 1998., fantastičan tekst napisao je Dalibor Foretić, fotografije (skenirane iz časopisa) djelo su Nikše Blajića…

 

Prije nekoliko mjeseci umrli nestor njemačke književnosti, 103-godišnji Ernst Junger u pogovoru svog romana Na mramornim liticama govori kako je u opisivanju imaginarnih predjela u kojima se on događa koristio najljepše krajolike koje je, kao neumorni svjetski putnik, vidio tragajući za ostacima nepatvorene prirode.

Među nekoliko lokaliteta spominje i pogled s jedne crkvice na Pelješcu na nisku otočića što se zabiserila između Korčule i Orebića. Pokušao sam otkriti koji bi predjel u romanu to mogao biti i mislim da nisam pogriješio kada sam ga prepoznao u poglavlju koje se događa u Marini.

U stilu svoje visokomimetske proze, Junger je vjerojatno predjele volio sagledavati s visine, pa mu se korčulanski arhipelag otočića i grebena, promatran možda s crkvice Gospe od anđela, učinio piromo razvedenim.

Od prvih djetinjih ljetovanja na Vrniku, gdje mi je rođen otac, ja isti krajolik sagledavam iz žablje perspektive, i još se uvijek, tome je već pola stoljeća, ne mogu nadiviti njegovoj veličanstvenosti, ljepoti i jedinstvenosti.  Premda nisam obišao toliko svijeta kao Junger, slažem se s njime da je to možda jedna od najljepše oblikovanih pejzažnih cjelina na svijetu. No, moj doživljaj te ljepote različit je od Jungerova. U njemu je dominantna vertikala najvišeg pelješkog vrha Sv. Ilija. Premda mu je talijanski naziv opak, Monte vipera (Brdo zmija), meni taj vrh nalikuje glavi orla koji je svojim beskrajno dugim krilima zakrilio, obgrlio, zaštitio taj pregršt škoja, oblikujući ih u zatvoreni mali svijet čijem se skladu nema ništa dodati ni oduzeti, toliko je sav po mjeri ljudske veličine i sitnosti.

Malobrojni ljudi koji su obitavali u prisnosti toga svijeta stvorili su i neke svoje prostorne odnose i znakove. U vrijeme kada su satovi bili rijetkost, oni su mjerili vrijeme po prirodnom sunčanom satu na jednoj ploči na padinama Sv. Ilije. Kad bi je osvijetlili prvi zraci sunca, rekli bi da je ciknula ploča i znali su da je osam sati. Potom su sasvim pouzdano osunčanošću ploče mogli vidjeti koja je ura, sve do jedanaest sati. U dva sata bi stijene oko ploče zahladile i stvorile siluetu kokota. On bi im zakukurikao da je vrijeme objedu. (U stara vremena dnevno su se jela četiri obroka: doručak prije rabote, ručak oko deset sati u pauzi, potom objed i kratki odmor, pa opet fatiga dok ne bi zazvonila Zdravomarija i pozvala na večeru).

Srebrna rijeka

Svi ti otočići, što se opiru maestralski silovitoj protočnosti Pelješkog kanala u trokutu između Korčule, Orebića i Lumbarde, sazdani su svaki na svoj način, pa kao i da svojim nazivljem izražavaju raznolikost ljudskog svijeta. Iz moje perspektive prvu, najdalju liniju tvore Majsan, Vele i Male Stupe, te daleke Sestrice s noćnim svjetlucanjem svoga svjetionika.

Prema jugu tu liniju zakrivljuju prelijepe Bisače, nalik bisagama po kojima su i dobile ime. (Dva ili tri puta doživio sam najljepšu sliku u životu, kada je pun mjesec prosuo srebrnu rijeku točno preko udoline Bisača.)

Dominantna i po veličini i po ozbiljnoj otmjenosti imena je Badija (opatija). Uz nju,  jezgro otočja tvore Vrnik, Kamenjak, Planjak i Sutvara. Nadomak Lumbardi su Gubavac i Knežić.

Spomenuti ću još dva neznatna, ali meni draga imena. Pred Badijom je otočić ljupka naziva Baretica. Na njemu su rasla tri bora. Kada su sedamdesetih godina sportaši i ferijalci osvojili Badiju, promijenili su mu zbog njih duhovito ime u – Tri dlake. Danas borova nema, a otočić je toliko zarastao u gustiš da bi mu bolje pristajao naziv – Čupavac. Tu je konačno najneznatnija od svih, ali moja Krastavica. Ružno ime nosi taj čudesan splet iznad mora jedna vidljivih grebena, na jedva stotinjak metara od naše porodične kuće. I nije bila ona samo moja. Moj nono Niko pobjegao je nakon tri dana iz Zagreba, jer nije mogao zamisliti da se ujutro probudi, a da s prozora ne vidi svoju Krastavicu.

Oko Krastavice je nekad bilo najviše ježina. Korčulani su ih obožavali i vadili ih s posebnom napravom zvanom ježinac. Bio je to mukotrpan posao. Naš dundo Špiro bi ih, kad bi dolazio na Vrnik, znao izvaditi i po stotinu komada. Kao djeca sjedili bi u plićaku, na grižama, polovili ih drškom noža, ispirali ih u moru i kao iz tanjurića jeli njihovu ikru. Poslije toga su i kruh i vino bili slatki. Danas tamo ježina više nema, izlovljene su, ne ježincem, nego ronjenjem.

Za Krastavicu sam emotivno vezan, jer sam plivajući i roneći, provlačeći se kroz njezine lagune otkrivao ljepote malog podvodnog svijeta riba, račića, školjki, morskih konjića, algi, meduza, morskih zvijezda i sisa, crvenkastih izraslina na grižama, nalik na bradavicu dojke.

Badija, Vrnik, Planjak i Kamenjak tvore unutarnji prsten otočja. Moguće ih je lako preplivati, ali i dijelom morem propješačiti. Između Badije, Planjaka i Kamenjaka ima dvije plićine. Ona između Badije i Planjaka označena je s tri, a ona između Planjaka i Kamenjaka jednim kamenim stošcem s kolunom na vrhu. Zovemo ih plovitama. Oko one osamljene pješčano je dno i nekad je tamo bilo lostura. Vadilo ih se također posebnom napravom, velikim željeznim kliještima zvanim losturnjak, a danas su i one izlovljene ronjenjem. Još jedna plićina nedaleko Gubavca označena je željeznim štapom s kuglom na vrhu, koji zovu garofulić (klinčić).

Škoj

Badija i Vrnik jedini su nastanjeni otoci. Na Badiji je franjevački samostan iz XIV. stoljeća, građen u slogu venecijanske, cvjetne gotike, s prekrasnom crkvom i klaustrom, jednim od najljepših u Dalmaciji. Danas je cijeli kompleks u žalosno ruševnom stanju.

Na Vrniku je naselje od dvadesetak kuća koje su sagradili klesari. Između ta dva otoka je i nazivljem uspostavljena stanovita hijerarhija. Badija je bila središte duhovnog života. (Prije II. svjetskog rata franjevci su tamo vodili nižu klasičnu gimnaziju sa sjemeništem. Samostan, crkvica Sv. Katarine na vrhu otoka, Gospa od Anđela, Sv. Ilija – duhovna su vertikala ovog kraja. Zbog toga Badiju još i danas zovu samo – Otokom. Za razliku od Badije, Vrnik je bio rasadište života i okupljenosti u radu. Njegovi stanovnici i njihovi potomci nikada ga nisu zvali imenom nego su ga svi znali kao Škoj, a sebe nisu zvali Vrničanima, nego Škojarima. Pod tim nazivom znali su ih i na Korčuli.

Vrnik je najbliži otoku Korčuli. Od nje ga dijeli prolaz širok pedesetak metara do predjela zvanog Krmača. S nje se uvijek prelazilo na Škoj, a danas se na njoj nalazi vrničko parkiralište. Nekada je bilo dovoljno stati na Krmaču i zavikati, pa tko bi čuo osjećao bi moralnu obvezu da dođe ukrcati došljaka. Vrnik ima površinu trećine četvornog kilometra. Najviši vrh, zapravo visoravan zvana Golić, visok je pedeset metara. Otok je nepravilnog elipsasta oblika, dug 850, a širok 450 metara. Jedinom stazom što vodi preko njega, danas ponegdje jedva prohodnom, moguće ga je obići za dvadesetak minuta.

Naseljen je istočni i sjeveroistočni dio otoka. Izduženi dio prema jugu zove se Punta, spušta se prema moru slojevito kamenit i obrastao škrtim raslinjem sve do teško pristupačnih griža. Valja spomenuti i jednu plitku uvalu prema Korčuli, nazvanu čudnim imenom Bufalo. S uvalom Račište preko puta tvori gotovo zatvoren akvatorij, omeđen Krmačom i rtom Koludrt. Taj akvatorij zaštićen je od svih vjetrova osim šiloka i oštrog, pa je pogodan za nautičare. U Bufalu je nekoliko kuća koje ne pripadaju Škojarima, nego lumbarajskoj obitelji Lozica, iz koje su ponikli kipari Ivo i Lujo (on je tu sagradio svoj atelje). Kad samo kod kipara, i veliki Frano Kršinić odgojen je na vrničkom kamenu. I Vrnik ima svog kipara, Vinka Fabrisa, izvrsnog intimista i minijaturista. Škoj nije bio česta slikarska meta, ali ga je oslikala paleta jednog velikog slikara. Pedesetih godina Jerolim Miše je desetak ljeta proboravio u našoj kući. Slikao je neumorno, iz dana u dan. Tko zna gdje su danas razasuti njegovi prekrasni pejzaži Vrnika, susjednih otoka, Pelješca i Sv. Ilije, čije sam stvaranje radoznalo pratio.

Četiri otoka unutarnjeg prstena, s Vrnikom kao središtem, slavni su po bogatstvu kojim naše priobalje obiluje – po kamenu. Na Vrniku se kamen najobilnije i najdulje vadio. Zbog toga je najviše poznat po kamenolomima ili kavama. Na njemu ima 29 kava, sve su u privatnom vlasništvu, najviše Škojara, ali i Lumbarjana. Njihova surost i visina od četrdesetak metara najveća su atrakcija Škoja. Izgled otoka oblikovala je u suradnji s prirodom, u vjekovnom radu, ljudska ruka.

Marinko Gjivoje, koji se jedini bavio poviješću kamenarstva i klesarstva na Korčuli (pa njegovim radovima najviše zahvaljujem mnoge podatke u ovom tekstu) piše da Vrnik “sliči neobično velikom kamenom smetištu – smetištu škaja”. Uza sve poštovanje prema tome autoru, meni riječ “smetište” djeluje pogrdno i kao Škojaru pomalo uvredljivo. Vjekovno slaganje kamenog otpada, škaja, stvorilo je, naime, jedinstvene brežuljke, “brige”, obrasle čempresima i lovorom, toliko visoke da dijelom sakrivaju kave i sklapaju se s njima u jedinstveni ambijent.

Osim toga, kamenari su stoljećima uredno slagali kamen, gradeći gdje je trebalo podzide, ili da se brizi ne urušavaju ili da sačuvaju nešto škrte zemlje za vrtove u kojima se najviše sadio kupus (raštika). Ti podzidi na nekim mjestima zaista su impresivne veličine i tvore također jedinstvenu sastavnicu ambijenta.  Škaja se vjekovima bacala u more, a ono ju je glodalo i oblikovalo. Zahvaljujući tome, Vrnik danas ima nekoliko prekrasnih žala, kamenih plaža sa sitnim šljunkom i oblucima različite veličine. To što je na njemu stvoreno radom i otpadom toga rada zaista taj otok čini jedinstvenim, možda i u svijetu.

Puti kamena

Kamen se na Vrniku i susjednim otocima vadio možda već u neolitu. Na Kamenjaku je 1866. nađen prethistorijski probušeni čekić od dijabaznog porfira, težak 535 grama. Jedan pjesnički zapis iz II. i I. stoljeća prije Krista svjedoči o eksploataciji bijelog kamena na korčulanskim otocima, a na Vrniku je 1886. pronađena ploča sa starokršćanskim latinskim natpisom iz V. stoljeća. Rimljani su koristili robovsku radnu snagu. Postoje podaci da je Dioklecijan tamo slao kršćane iz Salone, ako bi im ublažio smrtnu kaznu. Kamen se vadio površinski, ali i rudarskim načinom, pa se i danas na Vrniku i Sutvari mogu naći izdubene spilje i poluspilje. Ne zna se postoji li kontinuitet vađenja kamena između starog i srednjeg vijeka, ali Korčulanski statut iz 1214. godine propisuje način izvoza kamena.

Za kamen su najprije bili zainteresirani Dubrovčani. Zbog toga se već u XIV. stoljeću on izvozio u Dubrovnik i Ston, a potom u Šibenik i Zadar, ali i preko mora, u Anconu. Juraj Dalmatinac boravio je 1482. u Korčuli da bi odabrao dobar kamen za gradnju šibenske katedrale. Nepisana povijest vrničkih kava ugrađena je u povijesnu slavu mnogih gradova i građevina u Hrvatskoj i izvan nje. Dubrovnik svoju čudesnu bjelinu može zahvaliti tome kamenu. Od njega su sagrađeni Knežev dvor, Divona, gradski sat, crkve Sv. Spasa, Sv. Vlaha i dominikanaca, samostani Male braće, Sv. Marije, Sv. Klare i na Lokrumu, a i Stradun se onako svjetluca jer je popločan korčulanskim kamenom. Od velikih građevina u prošlom stoljeću vrnički kamen je ugrađen u parlamente u Bu-dimpešti i Berlinu te u još neke reprezentativne građevine u europskim gradovima. Sve do 1880. kamen se mnogo izvozio u Tursku (Carigrad, Galac, Braila), a neki smatraju da je ugrađen i u Aja Sofiju. Izvoz kamena bio je naročito razvijen u prošlom stoljeću. O tome svjedoči podatak da su braća Fabris s Vrnika naručili najveći brod sagrađen u to doba u korčulanskim brodogradilištima. Bark nosivosti 550 tona nosio je njihovo ime, plovio je deset godina, dok nije potonuo pred nizozemskom obalom. Vrničke legende govore kako je prevozio kamen čak i za Bijelu kuću, a da su i neke monumentalne građevine u New Yorku imale oplatu od toga kamena. Vrnički kamen se naročito cijenio, jer je po svojim svojstvima jedinstven na istočnoj obali Jadrana. To je bijeli i gust vapnenac s mnogo školjaka na površini, ali što se više ide u dubinu struktura mu je sve gušća i čišća. Najkvalitetniji kamen je potpuno gusti kalcijev karbonat specifične težine 2450. Izvrsno podnosi vodu, ne gubi polituru na mrazu i hladnoći, ne škodi mu ni more, zbog čega je naročito podesan za gradnju obala, pa tko zna koliko je riva i gatova izgrađeno od njega.

Vrničani

Vrnik je trajno naseljen od XVII. stoljeća. Crkvica Gospe od pohođenja, sagrađena 1674., i danas postoji, a njezinu skromnu baroknost oblikovao je graditelj Toma Azali. Zabilježeno je da je na Vrniku od 1685. postojala bratovština kamenara Sv. Mateja, u koju su bili udruženi i kamenari iz grada. Premda je bliže Lumbardi, Vrnik je, naime, oduvijek smatran dijelom grada Korčule, pripada i njegovoj župi, a Škojari se i sahranjuju na gradskome groblju. Najstarija građevina na otoku zove se Kaštil, a nalazi se na jugoistočnom dijelu otoka.

Pretpostavlja se da je sagrađena u XV. stoljeću kao ljetnikovac korčulanske plemićke obitelji Gabrieli-Ismaeli, a njezin izgled ne isključuje ni neke obrambene funkcije. Četiri gola zida koja su ostala pokazuju na prozorima zanimljive pregradnje iz gotičkog u renesansni stil, a iza nje se još uvijek vide ostaci i obrisi malog, ali lijepo uređena vrta. Prema predaji, najstarije obitelji na Vrniku bile su Portolan, Peručić i Kučija. Njima su se kasnije pridružili Fabrisi i Foretići. Jedino se tih pet prezimena, razvedenih u brojne loze, kontinuirano spominju u povijesti naselja. Pretpostavlja se da je najstarija kuća, sagrađena nedaleko Kaštila, bila također u obliku utvrde, a danas su njezini ostaci ugrađeni u veliku trokatnu kuću koja popola pripada obiteljima Kučija i Foretić. Taj dio naselja zove se Gornje selo, a nalazi se uz obalu južnije od spomenute crkvice. Od nje prema obali podignut je veliki kameni križ, na čijem se vrhu nalazi topovska kugla. Legenda kaže da je za vrijeme neke pomorske bitke s Turcima ta kugla pala točno na vrh križa i na njemu ostala. Od toga mjesta prema Krmači smjestio se najnaseljeniji dio otoka, nazvan Poškoj. Budući da se iza svih tih kuća nalaze kave, pretpostavljam da je tu bilo kameno čelo koje je najprije izeksploatirano, pa se na raščišćenu prostoru u novije doba formiralo naselje.

To su kamene kuće različitih oblika, ali skladno uklopljene u jedinstvenu cjelinu koja Vrniku, kada se njemu prilazi morem iz Korčule, daje gospodski izgled. Poškojem dominira nova, veća crkva, sagrađena početkom stoljeća. Uz nju je i škola na kat sa stanom za učitelja (meštra, ili meštriju, učiteljicu). Škojari su je sagradili u ovom stoljeću. U nju je najviše išlo dvadesetak djece, pa razredi nisu bili odvojeni. Škola je bila u funkciji sve do polovine pedesetih godina kada je ukinuta. Šezdesetih godina služila je ljeti kao društveno okupljalište, pa je uz nju dograđen i plato za ples. Danas je napuštena i postupno se urušava. Na njoj je spomen-ploča Škojarima poginulim u Narodnooslobodilačkom ratu.

U Poškoju je kamena riva uz koju mogu pristajati i veći brodovi. S jedne strane rive je žalo koje služi za izvlačenje brodova. Mala riva s druge strane, na kojoj Škojari sidre svoje brodice, nije sigurna za jačih vjetrova i nevera, pa su se barke pravovremeno izvlačile — i danas je nepisano pravilo da je u tome svatko dužan pomoći svakome. U doba drvenih brodica ponad žala je bio prostor na kojemu su se one kalafatale i pituravale. Za nas djecu bila je posebna radost kada se rasušena barka potapala u more da se stanja. Tada su i odrasli i djeca sudjelovali u veseloj igri njezina okretanja, potapanja i punjenja kamenjem da ostane neko vrijeme na dnu. Od kraja male rive prema Bufalu nastavlja se lijepa šetnica koja završava omanjim ovalnim mulom s kolunom u sredini, Zadnjom prezom. I danas je to najugodnije mjesto za večemju šetnju i opuštanje, na mjesečini i po bonaci ili uz  tiho  mreškanje  valova,  te  osluškivanje cvrkuta ptica s Koludrta ili promatranje svjetala  nedaleke Lumbarde. Nedaleko od Zadnje preze je za Škojare još jedno znamenito mjesto. Tu su se nalazile dvije stijene između kojih se uvlačilo more. Po imenu Poserin moze se shvatiti čemu je ono služilo u stara vremena kada u kućama  nije bilo  zahoda.  Danas je  zabetonirano  i služi kao sidrište, ali je naziv ostao.

Glazba kamena

Uz kuće za stanovanje, i u Poškoju ima omanjih kućica koje su služile za rad. One su još jedna osobenost Vrnika. Kamen se, naime, vadio u kavama, ali se tamo nije obrađivao. Izvlačilo ga se jednostavnim drvenim saonicama zvanim smuk, koje se povlačilo po nalojenim polužicama do obale, u te kućice koje se zovu petralima. Petrala ima uz obalu svugdje po Škoju, ali glavni niz proteže se od Gornjeg sela prema Punti. Građeni su od masivna, grubo obrađena kamena kao suhozidine, prekriveni kamenim pločama ili crijepom (kupama). Neki su imali i bunare u koje se slijevala kišnica. Danas su uglavnom polurazrušeni, bez krovova, neki su pretvoreni u apartmane, a u doba mojega dječaštva budila me iz tih petrala najljepša glazba koju pamtim u životu, glazba rada, zvonki i mukli zvuci klesanja kamena. Cijeli Škoj je odzvanjao od njih.

U doba najintezivnijeg vađenja i obrade kamena u ovome stoljeću kažu da je na Vrniku radilo i do 600 radnika. Organizacija rada bila je strogo određena i podijeljena. Na čelu organizacije bio je proto. On je bio vlasnik kave i petrala, imao je dozvolu za vađenje kamena, vodio i organizirao posao. On je određivao tko će gdje i što raditi, a po sposobnostima i složenosti posla plaćao radnike. U kavama su radili slabije osposobljeni i manje plaćeni radnici, zvani kavaduri. Oni su vadili kamen i čistili kave. U petralima su radili dilavci, vještiji klesari, ali i tu se znalo tko je bolji a tko slabiji meštar, pa im je proto povjeravao grezije (grublje) i finije poslove. Kamen se vadio površinski, na dva načina : prikavadurom i kunjirom.

Prikavadura se radila tako da se određivao blok koji je trebalo odlomiti. Kavadur je s površine počeo dubiti, klesati kanal, sve dok ga nije iskopao tako duboko da je mogao stojeći u njemu udarati čekićem, a onda se kamen odlamao. Primjer vađenja kamena prikavadurom i danas se može vidjeti u jednoj kavi atraktivna izgleda. Nalazi se iznad stare kuće Kučija i Foretića. Jedna je njezina stijena, visoka tridesetak metara, sva od vrha do dna isklesana. Na njezinu vrhu obilježena je godina 1929. kada se počelo prikavavati. Češći način vađenja bila je kunjira: blokovi su se odlamali stepenasto i sve se više frontalno prodiralo prema dubini. U kamenu se najprije tražila žila po kojoj bi blok mogao najlakše puknuti. Duž te žile kopao bi se uzak kanal, u koji bi se stavile željezne ostile (lamele), a među njih veliki klinovi. Potom bi kamenari stali u red, ali sučelice, ovisno o tome tko je bio ljevoruk, a tko desnoruk. Kunjira se tukla velikim, teškim batovima. Prvi u redu uzviknuo bi: “Alesta” (spremni), a posljednji “Isa” (digni) i onda bi se sinhrono tuklo batovima po klinovima sve dok se blok ne bi odvalio. Bio je to težak, koncentriran posao, jer dovoljan je bio samo jedan loš udarac pa da kunjira pođe ukrivo. Posljednja velika kunjira, od petnaest bata, tukla se na Škoju krajem četrdesetih godina, kada se u Punti odvalio veliki bok kamena za izgradnju zadružnog doma u Lumbardi, danas hotela. U to vrijeme već se počeo koristiti lakši, ali razorniji način vađenja kamena — miniranjem, a kunjire su se tukle samo kada bi trebalo odvaliti manje blokove. Nakon lI. svjetskog rata kave su, naime, nacionalizirane i formirano je najprije građevinsko, a potom kamenoklesarsko poduzeće “Vrnik”, koje je u najboljim vremenima, u prvoj polovici pedesetih godina, zapošljavalo i do 230 radnika. Uvela se i nekakva mehanizacija,  a i dinamit. I u ranija vremena upotrebljavao se eksploziv, ali samo za raščišćavanje sipkijeg, gornjeg sloja da bi se došlo do zdravog kamena. Novi način vađenja bio je neracionalniji. Poslije eksplozija bilo je više otpada, a škaja se vagonetima odvozila u more. Rupe u koje su se umetali štapini bušile su se najprije ručno šipkom zvanom trapan, a potom i kompresorima. Za nas djecu miniranje je uvijek bilo mali šok. Kada bi se iz kave čulo upozorenje “Alarga, mina je”, nona nas je uvodila u kuću. Potom je miner uzviknuo “Paljeno!”, a nakon eksplozije je objavio: “Gotovo.” Kamenje je frcalo na sve strane, a jednom je jedan veliki komad pao i na našu kuću. U petralima se kamen i dalje obradivao na stari način, osim što je naša porodica imala jedan stari stroj za tokarenje kamena, zvan turanj, kojim su se mogle izradivati kolunice i vaze, a mi smo, već malo odrasliji, služili kao pogonska snaga pokrećući njegov veliki zamašnjak.

Muk kamena

Kamen se pedesetih godina još uvijek uvelike upotrebljavao kao građevinski materijal, ali se više nikad nije izvozio. Od velikih građevina izgrađenih u to vrijeme u Zagrebu vrnički kamen je ugrađen u Dom JNA, danas Dom hrvatske vojske, u Zvonimirovoj, u Kineski paviljon na Zagrebačkom velesajmu i u RANS “Moša Pijade”, danas Otvoreno sveučilište. No, kako je beton polako počeo istiskivati kamen, on se sve manje naručivao, a time je i klesarstvo na Vrniku počelo propadati. Godine 1966. prestalo je organizirano vađenje i obrada kamena. Utihnula je čudesna glazba, tek tu i tamo mogli su se iz ponekog petrala čuti zvuci klesanja kamena, za vlastite potrebe. Vrnik je krajem pedesetih dobio struju, a sredinom osamdesetih i vodu, ali to nije zaustavilo njegovo propadanje. Porodice su se s njega postupno počele preseljavati u Korčulu. Škoj je zimi postajao sve mrtviji, tek ljeti su se na njemu okupljali Škojari iz svih krajeva zemlje. Počeli su dolaziti i prvi turisti. Šezdesete godine, početak dekandencije, bile su naročito lude. Obnavljalo se zajedništvo iz vremena kada nije bilo struje, kada se u velikim porodičnim feštama kao luksuz palio petromaks i kada je nona Rita nas unuke svake večeri vodila pred crkvu, gdje se okupljalo cijelo mjesto. Tih godina smo u školi instalirali gramofon i vrtjeli nekoliko ploča, a plesni plato bio je pun plesača. Katkada bi barba Dino Kučija donio svoju harmoniku uz koju se desetljećima na Škoju festeđavalo i pirovalo. Njegova žena, teta Liza, povela bi stari škojarski ples “siroticu”, nalik na mornarski “jig”. Godine su prolazile, a barba Dino je sve rjeđe vadio svoju harmoniku, premda je sve do smrti, prije nekoliko godina, u dubokim osamdesetim, svaki dan, kako je navikao, odlazio u Puntu klesati. Za njim je umrla i teta Liza. Tajnu “sirotice” ponijeli su sa sobom u grob. Sedamdesetih i osamdesetih još su se uvijek barem jednom svakoga ljeta održavale škojarske fešte, ali stigli su televizori i telefoni, sve više udaljavajući ljude. Počele su se graditi vikendice i apartmani, među kamenim kućama nikla je i poneka od betona. Škoj je preko ljeta bio prepun turista, katkada je na njemu bilo i do 300 ljudi, a parkiralište na Krmači postalo je pretijesno za automobile. No, ljudi su se sve manje među sobom poznavali, čak su se i stari Škojari udaljili malo jedni od drugih, svevši svoje druženje na uzgredne susrete i razgovore. Kao da se svatko zavukao u sebe i u svoju kuću. A kave su usnule surove, sure, nijemo osluškujući sve mukliju tišinu pod sobom. Katkada se u noći zaustavim u šetnji i pomilujem posivjeli kamen nekoga petrala, osjetim njegovu toplu i grubu mudrost koju je u njega usadio neznani neki klesar koji ga je klesao.

Ljudi i alati

I vidim u tom snu friz starih klesara iz moga djetinjstva kako sjede na klupi nedjeljom ujutro u Poškoju. Barba Šimeto fotografskog pamćenja, s kojim je umrla posljednja vjerodostojna živa kronika Škoja, štrkljasti, vickasti barba Mauro, ozbiljni barba Miko, čudno zijevavajući, kao da hvata sapu, barba Ante, barba Ecio, koji je zbog klesanja s obje ruke naučio da mu na donjoj usni stalno bude zalijepljen opušak, tihi i skromni barba Jure. Vidim i barba Nika, i barba Ivota, koji je sa sinom Francom imao posljednji motorni trabakul na Škoju zvan Silni. Tu je i dostojanstveni, tihi barba Nade, brat moje none, posljednji veliki proto, uvijek s klobukom na glavi, ozbiljan i onda kada bismo pod trnovitim drvom, zvanim Judino, zaigrali na “kvintilju”. (Danas bi se teško moglo skupiti ekipu za tu igru u petoro, nalik trešeti.) I moj nono Niko, zvani Puc, koji se uporno borio da ostane škola, premda je bilo za nju svega petoro djece, kao da je predosjećao da će njenim zatvaranjem početi polagano umiranje Škoja. Šutljiva mudrost kamena podsjeća me na sve jednostavne alate koji su odumrli zajedno s klesarima, a vjerojatno se nisu mijenjali ni usavršavali stoljećima. Zvone mi njihovi nazivi u ušima kao što su oni nekada zvonili po kamenu: teški batovi; macole, kojima se udaralo u lito i pičindur (dlijeta) da bi se odlomili rubovi i urezivala slova; pikun, šiljat s obje strane; majinc, s jedne strane nalik na čekić, s druge šiljat; žgrafun ili tajenta zubara za grublju i tajenta skaldadura za finiju obradu kamena; isto tako zubati čekić bučarda, koja je došla kasnije i klesari su je smatrali zidarskim, a ne svojim alatom. Sjećam se kako su klesari sami popravljali i oštrili svoj alat u kovačiji koja se nalazi iza moje kuće i kako su mijehom žarili ugljen, tukli po užarenom željezu i spuštali ga u kamenicu s vodom da se cvrčeći ohladi. Sjećam se kako su se u petralima fino oblikovali komadi kamena i pretvarali u građevinske elemente, od površno obrađene grezarije, zubića, facade i bunje za fasadu, gornjih i donjih pragova, te parestade za vrata, konala i korniže za odvod vode s krovova, kuvertele i saliža za rive, do koluna, kapitela i balaustri. I kako su se klesale nadgrobne ploče s udubljenim ili izbočenim slovima. Sjećam se kako se klakom sačinjenim od vapna i kamena praha brižljivo zatvaralo svaku rupicu u kamenu i kako su ga tim prahom polirali. Prah je vrničkim ženama služio i za pranje suđa, pa nas je nona Rita slala u petrale da prosijemo malo praha, koji je upotrebljavala umjesto Vima.

Prošle zime Vrnik je prvi put nakon 300 godina na kratko vrijeme ostao potpuno pust. Jedino dvoje stalnih mu stanovnika, moj dundo Ivica i njegova supruga Eni, pošli su na dva mjeseca u Zagreb, djeci. Dundo Ivica posljednji je vrnički klesar, još tu i tamo nešto iskleše, a njemu zahvaljujem i mnoge stručne izraze koje sam iskoristio u ovome napisu. Vrnički kamen, čini se, više nikome ne treba niti koga zanima. Poslije potresa i bombardiranja Dubrovnika govorilo se kako bi kave trebalo ponovno oživjeti, jer je to jedini kamen podoban za njegovu obnovu. No, jedino što je od njega isldesano je balaustra (balustrada) ispred crkve Sv. Vlaha. Marinko Gjivoje procjenjuje kako zalihe kamena na Vrniku premašuju milijun kubika i moglo bi ih se eksploatirati još nekoliko tisuća godina. Prije nekoliko godina Lujo Lozica donio je iz Italije kazetu s video prezentacijom nove tehnologije vađenja kamena, pomoću stroja koji dijamantskim oštricama reže kamen u blokove i izvlači ga vakuumskim prianjačima. Tim se uređajem koji radi tiho ništa ne ruši. On u kamenu formira velike galerije u kojima se mogu graditi i kuće. Vrnik bi takvom tehnologijom ostao neoštećen u svojoj veličanstvenoj ljepoti. Ona ne bi smetala turizmu, štoviše učinila bi još atraktivnijom njegovu turističku ponudu. No, hoće li se naći netko s dovoljno poduzetnosti, volje i novca da obnovi barem kamenarstvo na Vrniku? Njegove kave i dalje snivaju. U njima su se počeli gnijezditi galebovi, a poznato je da oni gnijezda grade samo na pustim i teško pristupačnim mjestima.

Tekst: Dalibor Foretić

Fotografije: Nikša Blajić