Ranokršćanske crkvice na Sutvari, Gubavcu i Lučnjaku, bizantska crkvica na Kamenjaku te kamenolomi, natpisi, grobovi i ostale kuriozitade na istima…
Umjesto uvoda pročitajte prva dva nastavka naših putopisa po korčulanskom arhipelagu –
Škrapanje po škojima (1) i Škrapanje po škojima (2)
Sutvara – crkvica sv. Barbare, VI. stoljeće
Na Sutvari su vidljivi tragovi antičkog iskopavanja kamena, sistem podzemnog potkopa u obliku ‘špilje’ ili ‘grote’ vidljivi su i danas. Takvim načinom Rimljani su uzimali (dubali) u kamenolomu najbolji kamen, bez mukotrpnog čišćenja gornjeg natprtja (površinski sloj kamena). Tragovi pašarina vidljivi su i danas. Ovaj posebni kamenolom devastiran je kasnijim vađenjem kamena, a na samom ulazu vidljive su bušotine za dinamit a kasnije prvomajski “garofali” šaraju po zidovima, narušavajući tragove različite tehnike klesanja kamena. Postoje dva podzemna kamenoloma o kojima bi trebalo povesti računa te se nadam uskoroj zaštiti.
Na sjevernoj strani pokraj mosta je potopljeni navoz za brodove, a dio navoza i nosača za preze mogu se vidjeti na susjednoj griži Škrpinjak (50-tak metara od Sutvare). Iznad mosta su petrari – radione za obradu kamena prije ukrcavanja u brod, petrari su jako devastirani. Navod iz libra ; “Na otočiću Sutvari nalazimo vapnenac naročito podesan za izradu kamenica (pila) za pohranu ulja. Rjeđe se upotrebljava za građevine, jer se površinski sloj soli i ne podnosi teške terete. Izgled mu je dekorativan, ali za 5-6 godina gubi ljepotu površine ‘solenjem’ ” – M.Gjivoje
Škrapajući po Sutvari nalazim na brojne ulomke keramike, imbreksa i tegula. Na istočnom rt-u otoka nalazi se niska, široka gomila koja je šuplja u sredini. U središnjem dijelu je vidljiva suhozidna gradnja, a sličnu gradnju se može vidjeti u brojnim klačinama na Korčuli.
Na njoj su razbacani ulomci grnčarije, komadići gorskog kristala i rimskih tegula. Tegula sa pečatom CORNIAGA TFLAGT čuva se u Muzeju u Korčuli.
Ova gomila u arhivu se spominje da nije Ilirska a mogla bi biti i antička klačina, koja je mogla služiti u kasnije iste svrhe. Dostupnost kamena i bogatstvo makije sigurno je osiguravalo egzistenciju lokalnom stanovništvu. Osim kamena, Sutvara je bogata crvenicom u kombinaciji s pijeskom (slično kao u Lumbarajskom polju). Zapadni dio otoka nudi prostrano polje, zasađeno vinovom lozom. U polju nalazi se crkvica koju čuva drača i kupina. Duge, bodljikave povijuše su kao zeleni pokrivač pokrile zidove crkvice, te sami zidovi nisu u opasnosti od razornog korijenja biljaka (a do prave konzervacije od strane stručnjaka, biljke odbijaju i zlonamjernike).
Crkvica je duga oko 8 metara, a širina oko 4.5 metara, apsida se uopće ne vidi od drače. Orijentacije je istok-zapad, visine zidova oko 140 cm, a bočni zidovi djelomično su građen sistemom ‘riblje kosti’ od neobrađenog lomljenog kamena (kao onog za krovišta). Na samom ulazu u crkvicu leži nadvratni kameni blok. Arhiv spominje i grob unutar same crkvice i atrij, a vrlo vjerojatno i neke građevine na kraju polja.
Napomena – ovo je ZAŠTIĆENO KULTURNO DOBRO.
Gubavac – crkvica IV. – V. stoljeće
Gubavac mi je jedan od dražih škoja, na njegovom istočnom dijelu nalaze se ‘jezera’. Ravne kamene plohe, slijedom lomljenja kamena od antičkih dana, za vrijeme oplime te kose plohe napune se morem. Savršeno za se obanjat po marčanome suncu te parat lumpare, izit ježinu ili uloviti koju hobu.
O Gubavcu sam već pisala u prijašnjim Škrapanjima po škojima, a postoji i otok Gubeša (Vela Luka). Samo ime otoka govori o nekom tipu karantene u srednjem vijeku. Kao mala na plaži sam našla mrtvu kravu, pokraj strvine bila je prava bejzbol loptica (… to ljeto igralo se bejzbola po Škoju). Na Gubavcu je moja prateta provela tri dana čekajući brod za zbjeg u El Shatt (II. sv. rat), a njezin unuk je upravo ovdje zaprosio svoju djevojku. Čarobno mjesto koje me poprilično namučilo.
Već tri godine tražim crkvicu ili njezine ostatke na Gubavcu. Arhivska građa i onaj koji ju je pisao, pa drugi koji ju je prepisao (s krivim stranama svijeta), a najveći hit je onaj na internet stranicama koji spominje nekakve ruševine. Cisternu sam lako pronašla slijedeći bijelog zeca. Nisam Alisa u Zemlji Čudesa, ali da na Gubavcu su naseljeni zečevi, kojima donesem mrkve i vodu. A njihove jazbine se nalaze unutar polja okruženih sa suhozidima.
Cijeli otok je u mejama koje štite nasade od jakog vjetra i mora. I napokon nakon tri godine, uz pomoć stare fotografije otoka uspijem naći crkvicu. Sad sam ih sve našla i da onu jednu za koju samo rijetki znaju (a pak tu sam prvu našla). Crkvica na Gubavcu Ime crkvice nije zabilježeno, a u niskoj makiji se mogu razaznati zidovi visoki oko 160 cm, dužina oko 9 metara a širina 4.5 metara s prekrasnom apsidom. Orijentacija je istok-zapad, a na zidovima se vide ostaci žbuke.
Pod je popločan kamenim nejednakim pločama a po njima razbacani rimski ravni crijepovi (tegule). Na njima su vidljivi utisci povlačenja prstiju u svježoj glini, prije pečenja a u muzeju se može viditi ulomak tegule s pečatom (PAN)SIANA s stabalcem na kraju žiga. Vidljiva je samo apsida dok je makija zavladala unutar tijela crkvice.
Napomena – ovo je ZAŠTIĆENO KULTURNO DOBRO.
Na Gubavcu je i grob, u srednjem vijeku tu su ukapali okuženike i gubave. Al ovaj grob je novijeg datuma iz 1840. g. Natpis na talijanskom jeziku; NEGATISI LI 2 APRILLE 1840 SANTO FRANZOSO ED ANGIELO BERTOLO PER MEMORIA PONE MARCO FRANZOSO U slobodnom prijevodu ‘Odbijeni (nasukani) 2 aprila 1840 Santo Franzoso i Angielo Bertolo U spomen postavlja (spomenik podiže) Marco Franzoso Nakon potrage, nažalost tužna priča nam daje naslutiti ožalošćenog oca Marca Franzosa koji je sahranio svog sina Santa i njegovog kumpanjona Angiela. Uklesano u kamenu ploču iznad koje stoji kameni križ.
Lučnjak – crkvica sv. Luke IV. – V. st.
Po položaju Lučnjaka koji se nalazi na ulazu u kanal iz smjera Dubrovnika, ovaj škoj djeluje kao ‘vrata s rampom’. Po srednjovjekovnim crtežima grada Korčule i arhipelaga, na Lučnjaku su nacrtani križevi. A možda je kao svjetionik, u ta davna vremena, (od riječi luč) služio kao opomena brodovima koji dolaze u Korčulu. Nema zezancije ipak je korčulanskim statutom 1214.g propisano sve, tako da su prevaranti, gusari i ostali visjeli na Rt-u vješala. A možda je Lučnjak dobio ime po lukovicama. U prvi mjesec lukovice divljeg narcisa svojim cvatom okupiraju skoro cijelu površinu otoka a opijajući miris može i zamantati. Uz Lučnjak treba mudro akoštat s barkom, radi kurenata, te je jedino moguće iskakanje u stilu marinaca na obalu.
Nakon vratolomnog desanta, galebovi se uskomešaju jer nisu navikli na ometanje. Lučnjak je mali škoj, al zahtjevan za Škrapanje radi sustava kamenog hrpta koji se pruža u smjeru istok-zapad cijelom dužinom otoka. Crkvica sv. Luke se smjestila na vrhu otoka, na samoj litici kamenog masiva. U arhivu nalazim na dimenzije 10,3×5,2m te spomen na dva plitka groba s prilozima.
Realno stanje je grozno, u središtu apside raste ogroman bor a s njega puže drača, šparožina i tetivika koje su s niskom makijom posve opkolile ovu najveću crkvicu. Vidljiv je samo dio zida visine 40cm. Sa sjeverne strane crkve je nekakav atrij s ulaznim kamenom u kojem je utor (za vrata?!). Pod atrija je popločan oblucima, keramičkim ulomcima i rimskih tegula. U Pomorskom muzeju u Orebiću nalazi se trokutni kameni zabat s latinskim natpisom …SERMA.(rimska nadgrobna oznaka), te komadići plavog-zeleknastog stakla (komunikacija sa Majsanom).
Napomena – ovo je ZAŠTIĆENO KULTURNO DOBRO.
Kamenjak i bizantska crkvica .. – X. st
U sredini korčulanskih škoja smjestio se Kamenjak, točno nasuprot Vrnika. Plivajući kraul od Vrnika do Kamenjaka točno treba 35 minuta ali ne preporučam radi glisera!!
Između Planjaka i Kamenjaka je oznaka za pličinu koju škojari nazivaju Plovita (a Tri Bove su između Badije i Planjaka). Iz libra navod ;”I na susjednom otočiću Kamenjaku kamen je čist, gust vapnenac” – M. Gjivoje O. Korčula
Pola otočića fali, izgleda kao prepilan na pola, što je doslovno istina. Dobar kamen su vadili stari rimljani sistemom podzemnog potkopa, koji su još vidljivi a jedna ‘grota’ je dobila prenamjenu kao štala za koze.
Kamen se nastavio vaditi u srednjem vijeku te su neki dijelovi Dubrovnika građeni od ovog kamena. U kamenolomu postoji špiljica u koju se skuplja pitka voda, u dobroj namjeri da je očistim od smeća puzeći sam ušla. Zidovi su se počeli trusiti i mrviti ispod mene, a naknadno sam saznala mogućnost lažnog poda, a voda između komada kamena je zatvorila kamenolomsko ‘okno’.
U živoj stijeni malo dalje uklesana su tri natpisa, najveći natpis (1586.g.) spominje klesarsku obitelj Pavlović, kugu te grobove za četri okuženika koji su ukopani u “grote”.
Crkvica (… – X. st.) na Kamenjaku Na vrhu Kamenjaka nalazim crkvicu s apsidom. Nisam se nadala da ću je naći prvu, s obzirom na usmenu predaju, brojnim ogrebotinama i modricama, mogu reć vridilo je. Apsida je visoka oko 150cm, vidljive su fuge i mort između blokova kamena.
Tijelo crkvice je potpuno zaraslo makijom, a dužina je oko 5.5 metara. Zidovi sa strana su nedovršeni, visine oko pola metra a mnogi blokovi su uokolo. Samo je jedna crtica o ovoj crkvici napisana (M. Gjivoje O. Korčula), ne spominje se ime crkvice ali u arhivskoj građi Kamenjak se naziva i Petros.
Evo prijedloga za ime crkvice – sv. Petra. Uz stručnu pomoć, datacija je do X. stoljeća. Radi se na zaštiti, a za sad je čuva drača, makija i ja.
Ako vam treba licencirani turistički vodič za DNŽ možete me kontaktirati na FB @suncanazaknic ili suncanazaknic@gmail.com
Tekst i foto: Sunčana Žaknić
Dokumentacija; M. Gjivoje, C. i I. Fisković, F. Radić V. Foretić, A. Fazinić te usmena predaja.